Da li si ono što čitaš?

 

U zadnje vrijeme sve se više susrećem sa jednim neobičnim fenomenom - ljudi pogledaju na vašu policu sa knjigama i na osnovu toga misle da znaju sve o vama. Međutim, stvari idu čak i dalje jer se pojedinci nađu dostojni svete misije da vas spase od vas samih.

Istina, postmodernizam je donio puno negativnih stvari, ali mislim da u svemu tome ima više dobroga nego lošeg. Prva stvar je ukidanje elitizma u književnosti i književnoj kritici - ko to ima pravo da kaže da je nešto umjetnost, a nešto nije. Istrošenost formi i ideja - sve je rečeno, sve je već viđeno, ali to nas ne spriječava da i dalje stvaramo jer je poenta u iskustvu pojedinca kojemu je svijet nešto što on sam otkriva - metanaracije su stavar velikih ideologija koje akcenat uvijek stavljaju na kolektivni identitet u kojem se individua gubi.
Ali evo jedne škakljave stvari sa ideologijom, postmodernizmom i teoretiziranjem uopšteno - sve je to iz istoga lonca jer su mehanizimi po kojima funkcioniranju isti. Svi se određuju prema Drugome - konstruiranom identitetu koji je suprotnost "nama" i u koji uključujemo sve negativnosti koje i sami posjedujemo, ali spremni smo stvoriti lažnu predstavu o svojoj (idealnoj) stvarnosti koja naravno nije moguća, pa za svaki neuspijeh optužujemo Drugoga. I sve se vrti u začaranom krugu sukoba. Takve ideološke fantazme duboko su utkane u nacizmu, rasizmu, nacionalizmu i ostalim -izmima, pa kao rezultat imamo sve ove ratove uključujući i ovaj posljednji balkanski.

Za stvaranje fantazme nije nam zapravo niti potrebna neka velika ideologija. I sami ih stvaramo svakodnevno. Iskreno vjerujem da je svaki pojedinac tvorac vlastite ideologije  - svaki pojedinačni identitet je ideološka tvorevina. Svi smo mi sami sebi Centar univerzuma i stvaramo vlastite metanarative. A onda ocjenjujemo ostale prema tom sistemu vrijednosti - definiramo ih kao Druge (sve što je loše, neprihvatljivo i drukčije projiciramo u njih ) ili  kao "kolege" (članove naše interpretativne zajednice).

Ljudi uvijek pokušavaju da sve svrstaju u grupe, da sve smjeste u određene granice. Sve što ne mogu smjestiti u jednu od tih grupa, sve što ne mogu jasno ograničiti, sve što im izmiče, prolazi kroz prste, plaši ih više nego smrt (jer smo i smrt "ograničili i definisali").

Da li si ono što čitaš? Ne znam da li vam ovo pitanje ima smisla, ali evo zašto sam ga postavila. U čitalačkim krugovima ( ili interpretativnim zajednicama) osnovni identitarni mehanizam jeste tvoj izbor knjiga. Da li naš, njihov ili nečiji drugi. Da li si ozbiljan ili si gubitak intelektualnog prostora. Da li si muškarac ili žena. Koje su to "ozbiljne" knjige? Koje su to "muške", a koje "ženske" knjige? Šta to o meni govori činjenica što sam pročitala Dostojevskog, Andrića, Krležu, Dubravku Ugrešić, Crnjanskog? A Stephenie Meyer, J.R. Ward ili Nura Bazdulj Hubijar? Andresen? Žižek? Svetozar Marković? Da li išta mijenja Jergović, Nikolaidis, Mlakić, Gatalo, Brešan, Larsson? Da...

Šta bi mislili o čovjeku koji je pročitao Hitlerove knjige, njegove biografije, sve što je mogao naći o Mussoliniju? Šta ako do tih knjiga na njegovoj polici stoje i Biblija i Tora i Kur'an, da li to išta mijenja? Karl Marx i Che Guevara, a na polici ispod te šepuri se sedam knjiga Harryija Pottera, drame Dušana Kovačevića i Istorija Bošnjaka Mustafe Imamovića? U istom redu stoje Aralića, Ćosić, Bašagić... A u zadnjem redu kao da se vidi i Sumrak.

Razmislite prije nego što nekog procijenite na osnovu njegove kućne biblioteke. Dobro pogledajte šta to sve tu ima. Nikad ne znate s kim imate posla. Nekada  su gori oni što čitaju samo "visoku književnost" i Klasike - prošlost je pokazala da su neki od njih bili tvorci ideologija koje su dovele do koncentracionih logora i masovnih ubistava. Ali ništa nije sigurno - ne želim biti osoba koja će nekoga otpisati samo zato što je vidjela nekoliko knjiga ne načijoj polici!